Meni za dušu

...


21.06.2017.

Noć. (Slučajnost)

Rekoh ja da noćima više pišem. Pogotovo u ova gluha doba, kako bi stari ljudi reci.

Volim slučajnosti: slučajne susrete, slučajna upoznavanja, slučajne kafe, slučajne razgovore, slučajna djela... Volim slučajnost za koju vjerujem da nije slučajnost, nego da je namjerna, da nam je suđena.
Znači: volim namjerne slučajnosti.

20.06.2017.

Dan

Evo ne mogu sebi da se načudim da sam u toku dala uzela laptop da nešto napišem ovdje. Wow.

Evo još gore je što ne znam ni o čemu bih pisala. Wow.

19.06.2017.

Da nikada ne izgubiš dijete u sebi

Postoje ti neki ljudi u našim životima sa kojima možete biti djeca. Da. Kada kažem djeca to znači da možete reći šta želite, pitati šta želite, smijati se kako želite, a što je najvažnije: ti ljudi vam dozvoljavaju da budete ono što jeste. Odnosno, dozvoljavaju vam da probudite dijete u sebi.

Zato, kad čestitam rođendan voljenim osobama, često kažem: i želim ti da nikada ne izgubiš dijete u sebi.
Jer znamo kakva su djeca: vazda sretna i bezbrižna.

Dozvolite sebi da nekada budete dijete.

17.06.2017.

Manje je više

Inače sam mnogo pisala o sitnicama, njihovom značaju i njihovoj ljepoti, uopće. A vjerovatno se mnogi i pitaju koje su to sitnice na koje djevojke (dobro, neke djevojke) i potenciraju. Samo je bitno shvatiti da je ne možete usrećiti sa stotinu ruža i jednim "šta si to obukla", niti je možete usrećiti sa večerom u najskupljem restoranu i pogledom ka drugim djevojkama. Ovo ja nisam doživjela, ali znam one koje jesu i koje isto ovako pišu o sitnicama kao ja. Pa da zaključimo, one bi tada sretnije bile da im kažete da je najljepša djevojka na svijetu (iako nosi neki rep, ne d'o Bog da je iko vidi, ali izašla je pred momka) i da joj poklonite janju (znači minijaturniji cvijet ne može biti, ali je bitno da je od srca) i sretnije bi bile da kupite pizzu i zajedno je pojedete u parku, dok su vaše oči "uprte" (ne znam evo odakle mi ova riječ) u nju.

Ne znam koliko će ljudi shvatiti ovu filozofiju, ali neki dan sam čula tri riječi koje sam jako dobro zapamtila i koje će jako lijepo sve pojasniti, a te riječi su:

Manje je više.

16.06.2017.

Zadnja trećina

Dragi moji nepoznati blogger (ne)prijatelji. Ustvari, neka bude da ste mi svi prijatelji, neću ovdje neprijatelja. Hairli uđosmo u zadnju trećinu našeg nam najdražeg mjeseca Ramazana, u čijim neparnim noćima se krije noć Lejletu-l-Kadr. To je noć koja je vrijednija od hiljadu mjeseci.
Klanjate li dva rekata dobrovoljnog namaza, kao da ste ga klanjali 83 godine svaki dan. Proučite li dovu, kao da ste je učili 83 godine, svaki dan. Proučite li nešto iz Kur'ana, kao da ste to učili 83 godine, svaki dan. Proučite li tri puta Kulhuvalahu, kao da ste učili 83 godine svaki dan. I tako za svako dobro djelo, sadaku, čitanje poučnog, preporučivanje dobrog... Zato učite, preporučujte i nadajte se. Zamislite te sreće izaći čisti iz ovog mjeseca... :-)

15.06.2017.

Cvrkut ptice u rano jutro

Noćna sam ptica posljednjih dana, koja žudi za snom. Postadoh već i jutarnja ptica, budući da čujem cvrkut ptice svako jutro. Jednom dočekah i jutarnje sunce. Ne, nisam još postala naspavana dnevna ptica.

Ustadoh rano jutros da bih mogla prije leći spavati i da bih se počela navikavati na normalan bioritam. Međutim, nije sve uvijek onako kako planiramo. Ustala sam ja, ali sam isto tako i zaspala poslijepodne.
Well, zabaci čovjeka nešto u to doba, u pravom smislu te riječi.

I evo me sad, noćna ptica koja piše ovo uz cvrkut ptice u rano jutro.

13.06.2017.

Mene nije teško voljeti

Mene nije teško voljeti
Reci mi dobro jutro
Osmijehni mi se za dobar dan
Zagrli me za laku noć

Mene nije teško voljeti
Budi tu kad je teško
Budi tu kad je lijepo
Budi tu

Mene, zaista, nije teško voljeti
Pokloni mi lijepu riječ
Pokloni mi malo pažnje
Uberi cvijet pokraj puta
I ponovo mi se osmijehni

Mene, fakat, nije teško voljeti
Slušaj moje filozofiranje
Uključi se u moje rasprave
Našali se na naš račun

Mene nije teško voljeti
Saslušaj me dok šetamo
Slušaj moju tišinu
Šutimo zajedno dok gledamo zalazak sunca
Dozvoli mi da svoju glavu naslonim na tvoje rame

Jer mene, kažem ti, nikad nije bilo teško voljeti

11.06.2017.

Večeras.

Zbog tebe, bez potrebe, ti ja smo već odavno prešli na Vi.

09.06.2017.

Blogversary

Iiiii puna godina dana kako sam otvorila blog, zato nije anniversary nego je blogversary. Bože dragi, koliko ste se mojih gluposti naslušali. Sada kada pročitam svoje prve objave, samo bih se smijala. Ali dobro je čim se smijem svojoj prošlosti, znači da se mijenjam, a promjena nije loša. Doduše opet zavisi od promjene, ali bitno je da bude onakva kakvu ti želiš da vidiš u svijetu. Pa morala sam sa filozofijom završiti.

08.06.2017.

Priznao je

Nema mi ništa bolje nego kad ne napadnem nekoga kad pogriješi, nego mu samo ukažem šta je ispravno i stavim ga u moju situaciju i on sam tada shvati gdje je pogriješio. Tu mušku psihologiju sam shvatila skoro i jako je zanimljivo primjenjivati je. Zato djevojke, ne napadajte, samo mu recite mirno svoje mišljenje i postavite njega u svoju situaciju i još dodate "Dovoljno si pametan da shvatiš šta je pogrešno". Šlag na tortu, odmah prizna grešku, koju ne bi priznao zadugo! Btw, ne znači da ćete mu oprostiti ali će vam biti lakše.

08.06.2017.

Osvježenje

Osvježenje je velika čaša hladne vode i sladoled s jogurtom i višnjama i skok sa skakaonice u hladno Jadransko more. A znate šta je najveće osvježenje, ljudi sa kojima mogu biti ono što jesam. Ne znam odakle mi ovaj prelaz sa vode na čovjeka, ali sam valjda umorna od toga da se među ljudima osjećam kao da je neko kantu vode na mene ispresao. Vraćam se na osmijeh koji prekriva moje nezadovoljstvo o čovjekovoj dvoličnosti. Želim da se smijem jednoličnom čovjeku, koji čvrsto i sigurno zna šta želi i koga želi. Ostaje nada...

07.06.2017.

U zdravom tijelu zdrav duh

Jedem čokoladu i pojma nemam zašto stavih ovo u naziv posta. Valjda zato što sam više za opciju "Sa zdravim duhom zdravo tijelo". Well, kad malo bolje razmislim, jedno bez drugog nikako ne može. Kao ni orah bez ljuske, kao što sam filozofirala u posljednjem postu. Dok sam se vraćala kući s teravije čula sam negdje u daljini zvuk tarabuka (valjda se to tako zove). Kako sam se približavala tako sam čula i muški glas kako uči ilahije. Tako ostadoh u lokalnoj nargilhani, učeći ilahije i sevdalinke i uživajući u ovoj noći, mubarek noći. Ramazan, divan li si. Koliko si mi samo sabura podario...

06.06.2017.

Tvrd k'o orah

Poslije napornog jučerašnjeg dana i poslije moje izjave "sutra(to je današnji dan) neću ništa radit', samo odmaram" mogla sam i pretpostaviti da to neće biti tako i da će me jutrom odmah dočekati posao. E pa tako je i bilo. Ustanem jutros, kad imam šta i vidjeti, mama uzela da tuče orahe veli treba joj za slatka (baklave, nema drugog slatka a da ovoliko oraha treba). I šta ću, sjednem da joj pomognem. Mama ode da klanja podne, a sestra je zamijeni te nas dvije nastavismo tucati orahe. (Čudan ovaj izraz tucati orahe, ali tako je u narodu i džaba). Ona razbija/tuca, a ja vadim rijezgu. Razbija ona... Jedan se razbi odmah, drugi je trebalo više da se potrudi, treći razbi lahko ali bi šupalj, četvrti razbi teškom mukom, ali se isplatilo, peti bi toliko tvrd da je sebi prste razbila, a nije uspjela njega da razbije. I tako je ona njih razbijala, pogleda u mene i reče. Gledaj sad. Ja posmatram. Odmah sam shvatila koji je njen cilj i upravu je. Ljudi su kao orasi, neki tvrdi, neki mehki, neki šuplji, neki vrijedni. A neke jednostavno moraš baciti u kantu koliko su tvrdi. Pričamo mami našu današnju filozofiju, te ona reče: ne kaže se bezveze u narodu da je neko tvrd k'o orah. Današnji rad mi ipak nije bio težak, uz bol od čišćenja rijezge i filozofiju oraha naučih nešto novo. A i sestra reče "eto ti teme za bloga".

05.06.2017.

Godina dana

Za četiri dana se puni godina dana kako sam otvorila ovaj blog. Pa malo sam pisala, brate. Premalo. Doduše, više sam pisala na papir, a i isplatilo se. Helem, ovaj blog mi dođe kao otpusni ventil i čisto onako da vidim koliko ljudi misli isto kao i ja. Wow, fakat, koliko ljudi misli isto kao i ja?

04.06.2017.

O meni

Ovo ustvari nije tekst o meni. Dobro, možda i jest. Ali stvar je jednostavno komplikovana. Okej, komplikovano komplikovana, jer pišem o njoj. Ustvari, pišem o meni. Pišem o meni, to jest njoj, zato što imam sestru blizanku, pa onda pišem ustvari o nama. Dosta igre riječi, prelazim na stvar. Ovo sam napisala samo zato što sam joj rekla da mi se nešto piše, a ne znam šta bih pisala, pa sam napisala ovo o meni. Njoj. Jesam li makar nekoga nasmijala, kada se već smijem sama sebi?

02.06.2017.

To nisam ja, to je moj osmijeh

Gledam evo ovaj post što sam pisala, "Ženska power". Vojnik sreće mi je donio sreću, jer sam odlučila da nešto napišem o ljudima i osmijehu. Zato mu hvala. Koliko puta sam samo čula "ti si vazda nasmijana". Ni svjesna nisam da se stalno smijem. Smijem se toliko da me vilica zaboli ponekad, pa jadna moram da imam facu kakvu bih inače imala da se ne krijem iza osmijeha. Skontali? Nije bilo teško. Treba se smijati, da optimizmom pokriješ svijet negativnosti i da misliš da će sve biti nasmijano. Treba se smijati da ono dijete, koje je tek prohodalo, živi u nasmijanom svijetu. Treba se smijati, da onog namrgođenog čovjeka natjeraš da se nasmije. Treba se, brate dragi, smijati, jer "ako prestaneš da se smiješ, ostat će samo suze". A vala, bolje i osmijeh nego suze. Njih je previše u svijetu. I kad najteže bude, ne daj drugima da to vide, jer svi će se više radovati tvom padu nego tvojoj sreći. A ne biti nasmijan, ma grhota je. Okej, previše riječ osmijeh u ovom postu. Nemojte bit namrgođeni.

01.06.2017.

Kišobran i ja, na +30C

Pa okej, već sam sve i otkrila, danas sam hodala po gradu s crvenim kišobranom, dok su na mojoj glavi bile sunčane naočale i dok sam se kuhala od vrućine. Bila sam smiješna sama sebi, priznajem. A vala, primijetila sam da su se i drugi ibretili dok su vidjeli mene... hem kako se smijem sama na ulici, hem kako nosim kišobran po ovolikoj vrućini. Nešto mislim kako su pomislili da je nova luđakinja u gradu. Helem, nešto sam razmišljala... Svi su se oni smijali, a vala i ja s njima jer sam svjesna situacije, a niko se nije zapitao zašto ja taj kišobran nosim. Da, niko ne zna da je moja sestra zaboravila kišobran neki dan u biblioteci i da sam ga ja usput uzela dok sam vraćala knjigu. Ko je sada kriv tom smijanju, moja sestra ili ludi svijet koji misli samo na sebe? P.S: Preporučujem Sarajevsku princezu, Edo Jaganjac, priču o djevojčici koja je u toku najvećih ratnih zbivanja digla svijet na noge. Natjerat će vas na suze.

Meni za dušu
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930